Knjige za učenje glazbala i glazbene teorije svojevrsni su udžbenici za određeni glazbeni instrument ili odabrani program za učenje sviranja određenog instrumenta ili određenog dijela glazbene teorije.

Knjige za učenje glazbala obično sadrže ljestvice i mnogo različitih vježbi, ponekad također i jednostavne etide, u različitim tonalitetima, uzlaznim redoslijedom prema težini (za postupno napredovanje) ili s naglaskom na pojedinačne aspekte poput fluidnosti, ritma, dinamike, artikulacije, itd. Ponekad su uključeni i recitali, nekad i uz pratnju. Takvi se udžbenici razlikuju od knjiga s etidama po tome što su zamišljeni kao linearni tečaj koji učenik mora slijediti uz dosljedne smjernice, dok opseg etida nije toliko iscrpan.

Knjige za učenje glazbenih instrumenata većinom su zamišljene kao udžbenici koji nadopunjuju rad učitelja glazbenih instrumenata (umjesto da olakšavaju samostalno učenje) i obično ne produbljuju nikakve osnove ili posebne tehnike sviranja glazbala. Detaljnije upute u vezi s tim mogu se naći samo u posebnim didaktičkim priručnicima namijenjenim učiteljima.

Neke knjige za učenje sviranja glazbenih instrumenata posebno su prilagođene učenicima na određenom stupnju vještine ili stupnju psihosocijalnog razvoja. Suprotno tome, knjige s "dovršenom metodom" udžbenika (ponekad u više svezaka) trebale bi pratiti učenike, dok ne steknu napredna znanja u sviranju glazbala.

Glazbena poduka podjednako je dio amaterskog učenja glazbe, kao i profesionalnog glazbenog treninga. U amaterskom i rekreacijskom glazbenom okruženju djeca i odrasli pohađaju glazbene tečajeve kako bi poboljšali svoje pjevačke vještine ili sposobnost sviranja instrumenta i svladali tehniku ​​osnovnog do srednjeg stupnja težine. U kontekstu stručnog osposobljavanja, učenici nekoliko godina produbljuju svoja znanja kod profesora glazbe, kako bi naučili napredne tehnike sviranja ili pjevanja. Mnogi instrumentalisti i pjevači, uključujući mnoge poznate pop i rock izvođače, naučili su glazbu "po sluhu", posebice u tradicionalnim žanrovima poput bluesa, countryja i raznih tipova rock glazbe. Ipak, čak i u tim žanrovima, postoje mnogi izvođači koji imaju formalno glazbeno obrazovanje, ili su barem pohađali privatne satove glazbe kod učitelja pjevanja ili učitelja nekog glazbenog instrumenta.

Držanje

Tijekom glazbene nastave, vokalni učitelji pokazuju učenicima kako sjediti ili stajati i disati, te kakvo držanje glave i usta treba biti za dobar vokalni ton. Tijekom poduke instrumentalista, učitelji pokazuju učenicima kako sjediti ili stajati uz instrument, kako držati instrument i kako manipulirati prstima i drugim dijelovima tijela kako bi proizveli zvuk i odredili tonove na instrumentu. Kod puhačkih i limenih glazbala, učitelj pokazuje učeniku kako usnama, jezikom i puhanjem stvoriti zvuk i dobiti prave tonove. Kod nekih instrumenata učitelji također osposobljavaju učenike za upotrebu nogu, poput klavira ili drugih instrumenata s klavijaturom, koji imaju damper ili sustain pedale, kod crkvenih orgulja za sviranje basa, te kod bubnjeva za upotrebu pedala za bas bubanj i hi-hat. Osim učenja tehnike prstiju, učitelji provode i druge vrste podučavanja. Klasični gitarist uči kako trzati žice; puhači uče o kontroli disanja i kontroliranju usnih mišića i mišića lica, a pjevači uče kako maksimalno iskoristiti glasnice, a da pritom ne ozljede grlo ili same glasnice.

Učitelji također pokazuju učenicima kako postići ispravno držanje tijela radi postizanja najučinkovitijih rezultata tijekom sviranja glazbala. Kod svih glazbala najbolji je takav način kretanja prstiju i ruku, da sa što manje napetosti u rukama i tijelu postignete željeni učinak kod sviranja. Pravilnom tehnikom također se sprječava stvaranje navika koje bi mogle prouzročiti oštećenje kostiju i mišića. Npr., kada svirate klavir, prstomet (raspored prstiju u odnosu na tipke) je vještina koju učenik polako uči, uz napredak. Postoji velik broj standardnih tehnika koje učitelj može prenijeti na učenika.